Objavili smo istraživanje koje daje uvid u obje strane medijske komunikacije, one autora i one primatelja medijskih poruka. Cijeli tekst ovog rada je dostupan na DigComp.info platformi za razvoj digitalne i medijske pismenosti.
U ovom se radu istražuje kako se elementi multimedijskog stvaralaštva i kreativnih komunikacija mogu integrirati u razvoj medijske pismenosti u srednjoškolskom i visokoškolskom obrazovanju, s ciljem povećanja angažmana i poboljšanja ishoda učenja. Istraživanje se temelji na analizi literature i kvalitativnom pristupu, pri čemu su provedeni polustrukturirani intervjui s 20 stručnjaka iz javnog, civilnog i privatnog sektora te međunarodnih organizacija, odabranih namjernim uzorkovanjem radi obuhvata različitih perspektiva i praksi.
Nalazi su interpretirani kroz primjenu kompetencijskih i teorijskih okvira DigComp 3.0 i DISCourse, koji su korišteni kao analitičke leće za mapiranje uvida iz intervjua i usporedbu s međunarodnim standardima. Rezultati pokazuju da se medijska pismenost najdublje razvija kada se analitičke vještine povežu s produkcijom sadržaja kroz kratke i iterativne projektne cikluse, jasne kriterije kvalitete, vidljiv trag procesa, javnu prezentaciju i strukturiranu povratnu informaciju.
Sugovornici naglašavaju da je dominantni fokus na provjeri činjenica nedostatan bez razumijevanja medijskog jezika, kreativnih odluka i emocionalnih mehanizama uvjeravanja. Generativna umjetna inteligencija prepoznaje se kao alat koji može ubrzati ideaciju i produkciju, ali i povećati rizik uvjerljive imitacije autoriteta i autentičnosti, zbog čega se ističe potreba za transparentnim korištenjem, argumentiranjem odluka i sustavnim navikama provjere izvora.
Zaključno, u radu se predlažu smjernice za obrazovne politike i nastavne prakse koje medijsku pismenost razvijaju kao spoj kritičke prosudbe, kreativnog stvaranja i odgovornog digitalnog građanstva.